Dana 23.06.2013. dok su mnogi spremali litiju Sv. Trojice mi smo rešili taj praznik provesti na planini. U pola sedam ispred sportskog centra krenulo je nas 12 ka Kablaru, današnjoj destinaciji: Stanka, Romana, Milisav, Branko, Rača, Rade, Nenad, Komša, Bugi, Nikola, Stefan i ja.
U restoranu Dom (347 mnv) u Ovčar banji smo se spremili i krenuli ka vrhu u 8:45. Nikola i Stefan ostadoše u Domu, jer su se nešto kasnije uputili ka steni gde će penjati taj dan. Kada vidiš Kablar onako strm znaš da ni staza koja vodi do vrha nije ništa pitomija.
U restoranu Dom (347 mnv) u Ovčar banji smo se spremili i krenuli ka vrhu u 8:45. Nikola i Stefan ostadoše u Domu, jer su se nešto kasnije uputili ka steni gde će penjati taj dan. Kada vidiš Kablar onako strm znaš da ni staza koja vodi do vrha nije ništa pitomija.
Bilo dok smo išli kroz šumu bilo da smo se peli uz stene, uspon nije postajao blaži. Nakon sat vremena penjanja stigli smo do Isposnice Sv. Save (513 mnv). Tu je u udubljenju stene ušuškana crkvica Savinje. Nakon kratkog odmora, krenuli smo dalje. Do vidikovca Devojačka stena čekao nas je još teži uspon od 150 m visinske razlike. Kada smo i to pregurali, dodatno smo se odmorili kod Devojačke stene. Posle toga uspon je bio blaži, pa smo ređe zastajali da dođemo do daha. Na vrhu smo bili nešto pre 11h. Na nadmorskoj visini od 889 m pružao se sjajan pogled na susedni Ovčar i okolinu. Zatim smo otišli do stena sa kojih se savršeno vide meandri Zapadne Morave. (Za ove 3 godine planinarenja, na Kablar sam najčešće išla i kad god mogu idem. Iako znam kakav me uspon čeka, pogled na meandre vredi svake kapi prolivenog znoja. Od svih fotografija sa planinarenja najdraže su mi ove gde se vidi kako Zapadna Morava bez žurbe krivuda.) Kada se naslikasmo, najesmo i naodmarasmo, krenusmo ka onome što je meni najdraže – nizbrdo. Kada smo u januaru bili na Kablaru, sišli smo kod planinarkog doma Kablar. Međutim, ovaj put odlučili smo se za grebenski spus prema manastiru Uspenje. Kako smo izlazili iz šume tako je sunce krenulo da prži. Nije bilo svejedno ići po onoj vrućini. Srećom u dvorištu jedne od retkih kuća okrepismo se hladnom vodom. Nakon toga smo omašili jedno skretanje, pa nas je čekao prilično strm spust, a odmah posle toga i uspon. Kada smo se vratili na pravi put i kada smo pogledali gde smo prošli, nismo verovali svojim očima. Lepota u svemu tome je što smo imali priliku videti meandre iz sasvim druge perspektive. Nakon toga išli smo blagim seoskim putem, prepešačivši za taj dan 18 km. U manastiru Uspenje bili smo oko 15h. Manastir se nalazi na 441 m.n.v. i odatle se vidi Kablar, Ovčar i dobar deo klisure. Nije prostran, ali baš u tome i jeste njegova lepota. U ovom manastiru možete videti sklad između ruševina i izgrađenog, dve crkvice pod istim krovom, sresti ljubazne monahinje koje zrače smirenošću, a pritom prave i odlične kolače. Atrakcija dana su bili kaputi koje na ulazu u manastir ogrću muškarci u šortsevima i žene u pantalonama. Onako odeveni nismo jedne druge prepoznavali.
Pakovanje je bilo u Domu, gde smo posedeli još malo pa krenusmo kući. Još jedna nedelja provedena na pravi način sa pravim društvom na stmoj planini.
PozdraV.
JJ
Pakovanje je bilo u Domu, gde smo posedeli još malo pa krenusmo kući. Još jedna nedelja provedena na pravi način sa pravim društvom na stmoj planini.
PozdraV.
JJ