Dragi planinari,
U nedelju, 02. decembra, išli smo na planinu. Odmah da kažem da sam razočarana. Nigde se nisam saplela ni o jednu paštetu, ubrala viršlu ili naletela na šunku.
Polazak je bio u 6:50, ali su neki poranili kako bi zauzeli što bolje mesto. Krenulo nas je 14 manje Đole vozač (da izbegnem baksuzan broj): Vojislav Matić (debitant),
U nedelju, 02. decembra, išli smo na planinu. Odmah da kažem da sam razočarana. Nigde se nisam saplela ni o jednu paštetu, ubrala viršlu ili naletela na šunku.
Polazak je bio u 6:50, ali su neki poranili kako bi zauzeli što bolje mesto. Krenulo nas je 14 manje Đole vozač (da izbegnem baksuzan broj): Vojislav Matić (debitant),
M. Čolić, A. Čolić, S. Filipović, D. Vukadinović, B. Marković, D. Jovanović , N. Jovanović, D. Jovanović (voćka), R. Vićentijević, B. Stanić, S. Šundić i J. Janošević.
Mesta kroz koja smo prolazili su sledeća: Rabrovac-Kusadak-Ratare-Glibovac-Smederevska Palanka- od Velike Plane autoputem do Jagodine- Donji Majur-Ostrikovac-Jovac-Dvorac-Sinji Vir-Trešnjevica-Raševica-Potočac-Svojnovo. Nabrajanje čisto da biste se lakše snašli do tamo, a i dobro dođe u zanimljivoj geografiji.
U Svojnovu, kod manastira Svetog Nikole, autobus se zaustavio i počele su pripreme za uspon. Krenuli smo oko devet ipo. Kiša je još uvek polako, ali neprestano i uporno sipila. U početku nismo je ni primećivali, ali svakim korakom je dolazila do izražaja. Juhor je, po meni, prava planina za pešačenje. Nema strmih uspona, najvećim delom markirana, prelepi pogled na pitomu prirodu. Negde oko 10:30 bili smo kod vrha Mali Vetren nadmorske visine od 735 m. Nakon kraćeg zadržavanja i slikanja krenuli smo dalje. Na Velikom Vetrenu (775 m. nv) bili smo oko pola 12. Oni koji su poneli knjižice mogli su staviti pečat u njih i upisati se u svesku utisaka. Šta više, zahvaljujući Jovanović Senioru imali smo pravu zajedničku sliku na kojoj niko nije izostao. Pošto smo bili mokri, nismo pravili velike pauze, jer bi brzo postajalo hladno. Pri povratku delovalo je da je kiša odustala. Polako smo se sušili, ali put je i dalje bio blatnjav. Ne mogu opisati šumu, jer kako rečima nacrtati jesenje boje. U svakom slučaju, sve sem monotono. Veće zadržavanje imali smo kod šumarske kuće Dobra voda u 13h. Neki su se šćućurili u dovratku kućice. Ostali su se osvežili (ne baš najstrećnije izabrana reč uzevši u obzir kišu) ispred kućice. Dobra voda deluje kao dobro mesto za piknik: puno stolova i klupa, izvor vode, raskrčen, očišćen prostor i, naravno, retrovizor za doterivanje. Pravo okrepljenje je bio čaj koji je Marković poslužio. Hvala za čaj! Kad Sneže nema dobar je i čaj ;-)
Juhor je i dalje bio dosledan sebi: spuštanje nije bilo naporno. Jedino što su blatnjav put i naslage opalog lišća odmagali pri koračanju. Smatram uspehom što se nijednom nisam okliznula i pala. Da se to desilo, ovaj izveštaj bi drugačije izgledao. A i ja. Kiša je nastavila svoje posle kratkog predaha. Uz put smo pokušavali da skinemo silno blato sa čizama, ali smo na kraju odustali. Posle nekih pet ipo sati hoda (oko 15h) završili smo svoje putešestvije u selu Raševica. Jedva smo dočekali da obučemo suvu odeću. Svratili do Dukata na piće i nastavili put kući.
Prešli smo oko 16-17 km taj dan, što znači samo jedno: na sledećoj akciji biće gibanice (opklada je opklada).
re to edit.
Mesta kroz koja smo prolazili su sledeća: Rabrovac-Kusadak-Ratare-Glibovac-Smederevska Palanka- od Velike Plane autoputem do Jagodine- Donji Majur-Ostrikovac-Jovac-Dvorac-Sinji Vir-Trešnjevica-Raševica-Potočac-Svojnovo. Nabrajanje čisto da biste se lakše snašli do tamo, a i dobro dođe u zanimljivoj geografiji.
U Svojnovu, kod manastira Svetog Nikole, autobus se zaustavio i počele su pripreme za uspon. Krenuli smo oko devet ipo. Kiša je još uvek polako, ali neprestano i uporno sipila. U početku nismo je ni primećivali, ali svakim korakom je dolazila do izražaja. Juhor je, po meni, prava planina za pešačenje. Nema strmih uspona, najvećim delom markirana, prelepi pogled na pitomu prirodu. Negde oko 10:30 bili smo kod vrha Mali Vetren nadmorske visine od 735 m. Nakon kraćeg zadržavanja i slikanja krenuli smo dalje. Na Velikom Vetrenu (775 m. nv) bili smo oko pola 12. Oni koji su poneli knjižice mogli su staviti pečat u njih i upisati se u svesku utisaka. Šta više, zahvaljujući Jovanović Senioru imali smo pravu zajedničku sliku na kojoj niko nije izostao. Pošto smo bili mokri, nismo pravili velike pauze, jer bi brzo postajalo hladno. Pri povratku delovalo je da je kiša odustala. Polako smo se sušili, ali put je i dalje bio blatnjav. Ne mogu opisati šumu, jer kako rečima nacrtati jesenje boje. U svakom slučaju, sve sem monotono. Veće zadržavanje imali smo kod šumarske kuće Dobra voda u 13h. Neki su se šćućurili u dovratku kućice. Ostali su se osvežili (ne baš najstrećnije izabrana reč uzevši u obzir kišu) ispred kućice. Dobra voda deluje kao dobro mesto za piknik: puno stolova i klupa, izvor vode, raskrčen, očišćen prostor i, naravno, retrovizor za doterivanje. Pravo okrepljenje je bio čaj koji je Marković poslužio. Hvala za čaj! Kad Sneže nema dobar je i čaj ;-)
Juhor je i dalje bio dosledan sebi: spuštanje nije bilo naporno. Jedino što su blatnjav put i naslage opalog lišća odmagali pri koračanju. Smatram uspehom što se nijednom nisam okliznula i pala. Da se to desilo, ovaj izveštaj bi drugačije izgledao. A i ja. Kiša je nastavila svoje posle kratkog predaha. Uz put smo pokušavali da skinemo silno blato sa čizama, ali smo na kraju odustali. Posle nekih pet ipo sati hoda (oko 15h) završili smo svoje putešestvije u selu Raševica. Jedva smo dočekali da obučemo suvu odeću. Svratili do Dukata na piće i nastavili put kući.
Prešli smo oko 16-17 km taj dan, što znači samo jedno: na sledećoj akciji biće gibanice (opklada je opklada).
re to edit.