ALPINIZAM NA OSTRVICI
Naš P.K.''Greben'' je odlučio da prvi vikend u septembru iskoristi za sprovođenje prve akcije alpinističke sekcije.
Zato smo se u nedelju u 8 časova ujutru okupili ispred mladenovačke opštinske zgrade i uputili se na Ostrvicu, jedan od vrhova Rudnika.
Naš P.K.''Greben'' je odlučio da prvi vikend u septembru iskoristi za sprovođenje prve akcije alpinističke sekcije.
Zato smo se u nedelju u 8 časova ujutru okupili ispred mladenovačke opštinske zgrade i uputili se na Ostrvicu, jedan od vrhova Rudnika.
Iako nas je bilo samo četvoro (Miroslav Čolić, Nikola Leskovac, Dunja Jovanović i ja), akcija je bila i više nego uspešna i jako zanimljiva.
Stigavši podno Ostrvice, sa seoskog puta smo se uputili u gustu šumicu, i već nakon 20-ak minuta pred nama se pojavila gorostasna stena koju smo Dunja i ja jedva čekale da osvojimo. Naš učitelj, alpinista u najavi i planinar vedrog duha, Miroslav Čolić, za početak nam je održao jednoipočasovno predavanje o osnovnoj alpinističkoj opremi (uže, pojas, karabiner, osmica, šatl, kaciga, naočare za sunce...), kao i o najpraktičnijim i najčešćim čvorovima (''osmica'' i ''lađarac'') koji se u ovom sportu koriste, i, što je najbitnije, o važnosti neprestane psihičke prisutnosti samog penjača kao i onoga koji ga osigurava. Za to vreme je Nikola Leskovac, iskusni dugogodišnji alpinista, ispenjao smer i napravio sidrište na drvetu do kog ćemo penjati. On nam je, kao penjač ''starog kova'', bio drugi učitelj i usputno i po potrebi objašnjavao nam i ponavljao neke tehnike.
Sve je izgledalo vrlo interesantno i lako. Međutim, trebalo je stečeno znanje dokazati u praksi. Pojas, kaciga, karabineri... sve je začas bilo na nama, mada je mali problem nastao kod pletenja čvora ''osmice'' koji nas drži za pojas. Uporne, nakon nekoliko pokušaja isplele smo ga i prava avantura je mogla da počne. Krenula sam prva. Smer nije bila strma, ali mi je zato poveći ružin žbun ometao penjanje i napravio mi par malih ogrebotina. Ipak, uspešno sam se popela i usidrila. Sledeća je bila Dunja koja je imala malo više problema sa bockavim žbunom, ali je i ona prvi deo misije uspešno odradila. Sada smo svi bili kod sidrišta i spremali se za abzajl (spust niz uže) niz drugu, dosta ozbiljniju smer. Zvezda je već uveliko pekla, te smo svi želeli da se što pre spustimo, sednemo u hlad i popijemo vode. Obzirom da nam je obema bilo prvo pravo penjanje, sigurnosti radi nismo žurili. Zbog veće opreznosti i malo više straha, na Dunjin abzajl smo čekali 10-ak minuta. Ali važno je da ga je pobedila, verovala u svoj pojas (što nam je Nikola posebno naglašavao kao vrlo bitno prilikom spusta) i uporedo sa Miroslavom se spustila niz 20 metara visoku i prilično strmu stenu (na svu sreću bez trnja :D), što se po slikama može i videti. Potom je Miroslav ispenjao smer da bi se spuštao sa mnom i povremeno davao instrukcije gde i kako postaviti nogu. Spust sam izvela prilično opušteno (naravno, uz neizbežnu dozu straha koji uvek treba biti prisutan - ali ne previše!). Zavalila sam se u pojas kao u stolicu i dozvolila da sila gravitacije odradi svoje.
Ubrzo nakon Nikolinog spusta, seli smo pod drvo da se odmorimo. Međutim, baš kada smo pomislile da je gotovo za danas, Miroslav nam je iznenada bacio prusike u ruke i rekao da ispletemo čvor ''osmicu'' i pokažemo šta smo naučile. Dunja je brzo odradila taj poslednji zadatak, dok je meni trebalo malo više vremena.
Učitelji su bili zadovoljni početnicama i iskreno nam čestitali na prvom alpinističkom poduhvatu. I nas dve smo bile prezadovoljne njihovim zalaganjem i strpljenjem da nas nauče.
Povratak do kola je trajao veoma kratko i ubrzo smo sedeli u kafiću, pijuckali pićence i sabirali utiske, dok je Nikola nevoljno (šala :D) iz svog džepa platio ukupan račun.
Srećni i zadovoljni, obogaćeni novim znanjem i iskustvom, kući smo stigli oko 5 popodne.
Ana Jeremić
Stigavši podno Ostrvice, sa seoskog puta smo se uputili u gustu šumicu, i već nakon 20-ak minuta pred nama se pojavila gorostasna stena koju smo Dunja i ja jedva čekale da osvojimo. Naš učitelj, alpinista u najavi i planinar vedrog duha, Miroslav Čolić, za početak nam je održao jednoipočasovno predavanje o osnovnoj alpinističkoj opremi (uže, pojas, karabiner, osmica, šatl, kaciga, naočare za sunce...), kao i o najpraktičnijim i najčešćim čvorovima (''osmica'' i ''lađarac'') koji se u ovom sportu koriste, i, što je najbitnije, o važnosti neprestane psihičke prisutnosti samog penjača kao i onoga koji ga osigurava. Za to vreme je Nikola Leskovac, iskusni dugogodišnji alpinista, ispenjao smer i napravio sidrište na drvetu do kog ćemo penjati. On nam je, kao penjač ''starog kova'', bio drugi učitelj i usputno i po potrebi objašnjavao nam i ponavljao neke tehnike.
Sve je izgledalo vrlo interesantno i lako. Međutim, trebalo je stečeno znanje dokazati u praksi. Pojas, kaciga, karabineri... sve je začas bilo na nama, mada je mali problem nastao kod pletenja čvora ''osmice'' koji nas drži za pojas. Uporne, nakon nekoliko pokušaja isplele smo ga i prava avantura je mogla da počne. Krenula sam prva. Smer nije bila strma, ali mi je zato poveći ružin žbun ometao penjanje i napravio mi par malih ogrebotina. Ipak, uspešno sam se popela i usidrila. Sledeća je bila Dunja koja je imala malo više problema sa bockavim žbunom, ali je i ona prvi deo misije uspešno odradila. Sada smo svi bili kod sidrišta i spremali se za abzajl (spust niz uže) niz drugu, dosta ozbiljniju smer. Zvezda je već uveliko pekla, te smo svi želeli da se što pre spustimo, sednemo u hlad i popijemo vode. Obzirom da nam je obema bilo prvo pravo penjanje, sigurnosti radi nismo žurili. Zbog veće opreznosti i malo više straha, na Dunjin abzajl smo čekali 10-ak minuta. Ali važno je da ga je pobedila, verovala u svoj pojas (što nam je Nikola posebno naglašavao kao vrlo bitno prilikom spusta) i uporedo sa Miroslavom se spustila niz 20 metara visoku i prilično strmu stenu (na svu sreću bez trnja :D), što se po slikama može i videti. Potom je Miroslav ispenjao smer da bi se spuštao sa mnom i povremeno davao instrukcije gde i kako postaviti nogu. Spust sam izvela prilično opušteno (naravno, uz neizbežnu dozu straha koji uvek treba biti prisutan - ali ne previše!). Zavalila sam se u pojas kao u stolicu i dozvolila da sila gravitacije odradi svoje.
Ubrzo nakon Nikolinog spusta, seli smo pod drvo da se odmorimo. Međutim, baš kada smo pomislile da je gotovo za danas, Miroslav nam je iznenada bacio prusike u ruke i rekao da ispletemo čvor ''osmicu'' i pokažemo šta smo naučile. Dunja je brzo odradila taj poslednji zadatak, dok je meni trebalo malo više vremena.
Učitelji su bili zadovoljni početnicama i iskreno nam čestitali na prvom alpinističkom poduhvatu. I nas dve smo bile prezadovoljne njihovim zalaganjem i strpljenjem da nas nauče.
Povratak do kola je trajao veoma kratko i ubrzo smo sedeli u kafiću, pijuckali pićence i sabirali utiske, dok je Nikola nevoljno (šala :D) iz svog džepa platio ukupan račun.
Srećni i zadovoljni, obogaćeni novim znanjem i iskustvom, kući smo stigli oko 5 popodne.
Ana Jeremić